Više puta je istaknuto i zapisano o muzikalnosti stanovnika otoka Korčule i njihovoj ljubavi za pjesmu i muziku. Zbog toga nije ni čudo da se je još krajem 19. ili početkom 20. stoljeća osjetila potreba za formiranjem pjevačkih društava i glazbi u pojednim mjestima. Narodna glazba u Veloj Luci osnovana je 1893. godine a pjevačko društvo 1909. Nema sumnje da je prirođena muzikalnost i ljubav za pjesmu i glazbu kod naših ljudi jedan od bitnih preduvjeta za formiranje društava, kojemu barem u prvom razdoblju postojanja treba dodati i onaj rodoljubni i preporodni karakter. Danas se malo koji naš otok može mjeriti s Korčulom, ne samo po broju pjevačkih društava, vokalnih klapa i glazbi, nego i po kvaliteti interpretacija muzičkih i vokalnih kompozicija. Danas na otoku Korčuli djeluje 7 limenih glazbi: U Veloj Luci (1893), Blatu (1892. 1893. 1895.), Smokvici (1938), Čari (1953), Žrnovu (1979), Korčuli (1892) i Lumbardi (1929).

Analizirajući djelovanje Narodne glazbe proteklih desetljeća, možemo uočiti jednu osnovnu karakteristiku, koja se kao nit provlači kroz svo vrijeme njena postojanja, a ta je njeno narodno izvorište i duboka uzajamna povezanost s narodom i svojim mjestom.

Osnovana kao refleks iz razvijenih sredina i kao odjek već probuđene narodne svijesti, ona je u austrijskom razdoblju svog djelovanja odigrala značajnu prosvjetiteljsku ulogu u nacionalnom osvješćivanju te sredine. To se vidi iz repertoara izvođenih skladbi ("Oj Hrvati", "U boj, u boj" i dr.) koje odišu nacionalnim duhom. Isto tako treba istaknuti, da je u ovom razdoblju, do pada Austro-ugarske zahvaljujući vrsnim kapelnicima (Furlani, Grančarić, Sanitrag), Glazba, što se tiče muzičkog repertoara, bila u toku suvremenog muzičkog stvaranja drugih europskih naroda, Talijana, Čeha, Slovaka, Austrijanaca. Naročito su bila omiljena djela poznatih talijanskih kompozitora 19. stoljeća Verdija, Rossinia, Bellinia, te djela Strausa i nekih čeških i slovačkih kompozitora toga vremena. Izvodile su se arije i uvertire poznatih opera Rigoletto, Seviljski brijač, Krabuljni ples, Norma, valceri Štrausa i drugih, što svjedoči i o stručnoj osposobljenosti tadašnjih generacija glazbara. Posebno je bila omiljena opera našeg skladatelja I. Zajca "Nikola Šubić Zrinski", koja se uz neke Verdijeve opere zadržala na repertoaru velolučke glazbe sve do danas.

Napredni duh, patriotizam i rodoljublje ostaju karakteristika u djelovanju Glazbe i nakon pada Austrougarske. Stvaranjem zajedničke države širi se ideja šireg jugoslavenskog zajedništva, koja se osjeća i kroz Glazbu preko njenog repertoara koji se proširuje kompozicijama istog značaja ("Vesela je Srbadija", "Od Triglava do Balkana", "Makedonske pjesme", "Iz Slovenskih krajeva"). Za vrijeme talijanske okupacije mjesta 1918. - 1921. i one druge od 1941. - 1943. godine okupator je svim sredstvima nastojao aktivirati rad Glazbe, međutim, u tome nije uspio. Na taj način su glazbari jasno iskazali svoj stav prema okupatoru. Još je dva puta bila raspuštena u staroj Jugoslaviji i to za vrijeme diktature 1929. i 1932. godine, također zbog svojih demokratskih stavova i neslaganja s politikom tadašnjeg državnog režima. U oslobodilačkom ratu veliki broj velolučkih glazbara sudjeluje ne samo kao borci u raznim partizanskim jedinicama, nego i kao glazbari u novoformiranim partizanskim muzikama, davši i svoje veliki osobni doprinos razvoju i djelovanju tih partizanskih glazbi.

Poslije rata ponovo se pokreće rad Narodne glazbe. To je vrijeme obnove i izgradnje, velikih radnih akcija na uređenju mjesta u koje se spremno uključuje i glazba, i to ne samo svojim nastupima, nego i fizičkim radom. I njen repertoar se proširuje s kompozicijama stvorenim i nadahnutim tim vremenom (revolucionarne i borbene partizanske pjesme, marševi i koračnice obnove i izgradnje). Poticaje za kasnije stvaranje orkestra (jazza) u sastavu Narodne glazbe , dali su odmah nakon rata Velolučani - vojni muzičari (P. Prizmić, M. Tasovac, B. Žuvela, M. Dragojević i dr.) koji su za vrijeme godišnjih odmora svirali na plesovima u Veloj Luci. Nastupi s vokalistima su se počeli prakticirati šezdesetih godina i nastavljaju se sve do danas.

U nastojanju za suvremenim oblicima rada, kao i u želji da se mladi ljudi više zainteresiraju za Glazbu, u njenom sastavu je formiran i veliki plesni orkestar s prilagođenim repertoarom, kako po izboru skladbi tako i po suvremenoj orkestraciji. Za nastupe ovog orkestra vlada veliko zanimanje kod mlađih glazbara, a i njegovi nastupi su od publike dobro prihvaćeno. Pored Mirka Stipkovića Bega, Ante Dragojevića Kože i Ivice Perčića Ričanina, koji su bili jedni od prvih njegovih članova, posebne zasluge pripadaju njegovu dirigentu i aranžeru Milošu Tasovcu, umirovljenom muzičaru, nekadašnjem dirigentu Vojnog orkestar u Strumici i Šibeniku, koji se pored aranžiranja dosta bavi i komponiranjem za vojne orkestre.
Nastavlja se praksa organiziranja tečajeva za mlade glazbare koji rade po nešto modificiranom programu za niže muzičke škole i traje 2 godine. Nastavnici za pojedine instrumenete su: Tonko Maričić, Mirko Stipković i Petar Prižmić. Ocjenjujući ulogu Glazbe u životu mjesta, mogli bismo konstatirati da je ona odigrala značajnu i pozitivnu ulogu u prosvjetno-kulturnom, a naročito u odgojnom pogledu, tj. na muzičkoj izobrazbi brojnih Velolučana. Oni su u Glazbi dobili prve glazbene poduke, tako da je nekima od njih glazba postala životno opredjeljenje i glavni poziv. Preko dvadesetak Velolučana koji su prve glazbene osnove stekli upravo u velolučkoj glazbi, danas djeluju kao vrhunski muzičari, dirigenti i kompozitori.

Iako je Glazba bila u biti jedno kulturno-umjetničko, amatersko društvo, ipak je nisu mogli mimoići refleksi političkih zbivanja kroz protekle godine, koji su ponekad imali i dramatične rasplete (raspuštanje u staroj Jugoslaviji, za vrijeme okupacije itd.). Ni dva svjetska rata, ni tuđinske okupacije otoka, nisu mogle ugasiti rodoljubnu iskru zapaljenu pred skoro 110 godina. Ona se uvijek rasplamsavala novim žarom, rađajući se kao feniks iz pepela. To je ona i mogla jer je bila duboko narodna, narod ju je stvorio, te materijalno i moralno je u nevoljama pomagao. I Velolučani je drže svojom. Tako će prolaziti godine i desetljeća. Starije generacije će polako odlaziti, a na njihova mjesta će stasati nove mlade generacije glazbara, koje će znati gajiti, njegovati i dalje razvijati sve ono pozitivno što je kroz protekla desetljeća krasilo naše mjesto.

KAPELNICI NARODNE GLAZBE OD OSNUTKA DO DANAS
 
1.
Nikola Furlani 1893. - 1903.
 
2.
Ernesto Furlani 1903 - 1907.
 
3.
Slavomir Grančarić 1907 - ?
 
4.
Eduard Sanitrag 1910/1911. - 1923.
 
5.
Nini Joković 1924. - 1927. i od 1937. - 1941.
 
6.
Nikola Mirošević Ševe 1927. - 1929.
 
7.
Petar Žuvela Antica 1946. - 1969.
 
8.
Mirko Stipković 1969. - 1978.
 
9.
Tonko Maričić 1978. - 1983.
       


KAPELNICI SOKOLSKE GLAZBE

 
1.
Lovre Dragojević Strce 1928. - 1931.
 
2.
Nikola Gugić 1931. - 1934.
 
3.
Nikola Mirošević Ševe 1934. - 1935.
 
4.
Petar Žuvela Antica 1935. - 1940.
       


Franko Oreb, Zbornik, Narodna glazba Vela luka 1893-1983.

 


velaluka.info - infogr@f tel. 020 814 144